Baljvanski stecak koji se nalazi na ploci ,polumijesec vrlo je intereseantan i velika je zagonetka kako i otkud bas tu . Nedaleko od ovoga nalaze se jos neki stecci. Oni su nize a sire i duze dimenzije ,nihova visine je nekih 50 tak centimetara, duzene oko 150 te sirine oko 80 nisam bas siguuran ali koliko me sjecanje sluzi tako nekako. Nalaze se smjesteni u Baljvanskom polju na jednom od njih su vidljivi znakovi,polukrug,polumjesec, zvijezda, cekic dok su drugi odmah u blizini ali nesijecam sa da sam vidjao kojekakve znakove. Postoji mogucnost da u Baljvinama postoji jos stecaka ali to podrucje nije ispitano u potpunosti.Prije nije postojala zainteresovanost za steccima jer su oni smatrani zaostavstinom bogumila. Tako su STECCI odlazili u propast i zaborav mozda bi i ovaj stecak bio unisten ali su u selu postojale razno razne price. O cudima ovog stecka i njegovim mocima .Koliko se sijecam da su ljudi znali obici par krugova oko stecka kad bi konj bio bolestan i da bi nakon nekog vremena ozdravio ili otezano mokrenje idr.pripovjedanja mjestana.

NAS BIJELAJCANSKI BEG JE PRIMIO ODLIKOVANJE NAS VARCAR VAKUFLJANIN

ODLIKOVAN JE I NAS BEG KULENOVIC MUHAMED IZ BIJELAJCA VARCAR VAKUF
BOSNA .

Od svih jedinica je najodlikovanija bila 2. BH regimenta

BOŠNJAÈKA ODLIKOVANJA I ZNAÈKE

Objavljeno: 07. August 2006. 00:08:00

Piše: Mr. Ahmed PAŠIÆ

Bošnjaci u I. svjetskom ratu su bili poznati kao najbolji i najhrabriji vojnici u austro-ugarskoj armiji. Dobili su brojne medalje za hrabrost. Mnoga odlikovanja koja su dobili, nisu bila u obliku križa, kao znak poštovanja prema muslimanima. Interesantan je podatak, da se u Vojnom arhivu u Beèu još uvijek nalazi 15.000 neriješenih molbi za unapreðenje ili dodjelu medalje za hrabrost Bošnjacima u austrougarskoj armiji. Njihov proces je zaustavio kraj rata i one stoje tamo i dan danas.
Od svih jedinica je najodlikovanija bila 2. BH regimenta koja je u toku rata primila 42 zlatne medalje za hrabrost. To je bilo najviše priznanje za vojnika u austro-ugarskoj armiji. Najveæi uspjeh spomenute jedinice se desio 7. juna 1916. kada su vojnici te regimente zauzeli Monte Melettu gdje je poginulo 208 Bošnjaka. U toj jedinici su služili momci iz Bosanske Krajine i njihov broj na poèetku i kraju rata je bio potpuno isti: s tom razlikom da su jedinicu 25 puta popunjavali novim vojnicima. Gubici su bili strahoviti. Pošto je Austro-Ugarska prilikom okupacije BiH 1878. godine uvidjela, kakvi su ratnici, ona je za potrebe I. svjetskog rata mobilizirala 17,2% cjelokupne muške populacije u Bosni od 16 pa do haman 60 godina. Jeftina topovska hrana je uštedjela austrijske gubitke, tako da su Bošnjake obièno slali na najteža ratišta diljem Europe.

Bošnjaci, kao i svi drugi vojnici su sebi kupovali znaèke koje su nosili na uniformama. Te su znaèke prodavali jer je sav prihod od prodaje znaèaka bio namijenjen u humanitarne svrhe. Nekoliko tih znaèaka se oèuvalo do danas i skoro sam ih nekoliko vidio u privatnim muzejima kod slovenskih prijatelja. Ovo je jedna od njih:

Znaèka regimente BH 4. (Hercegovci). Na lijevoj strani piše K.U.K. BH INF REGT 4 (prijevod: regimenta BH 4.), a na desnoj AN ALLEM FRONTEN (prijevod: na svim linijama). Krajnje desno možete vidjeti stari bosanski grb koji prikazuje ruku sa ukrivljenim handžarom.

Zlatne medalje su doista bile zlate na poèetku rata a kasnije su zbog velikih troškova Monarhije, medalje pravili od bronze, a onda su ih pozlatili. Samo je jedan pripadnik BH regimente poslije rata prodao svoju zlatu medalju za hrabrost. To je bio Sava Rajliæ. Zašto je to uradio, ne zna se, ali najvjerovatnije su bili u pitanju ekonomski razlozi.
U austrijskoj državnoj arhivi, Vojna arhiva, odjeljenje 2, grupa za odlikovanja, možemo naæi i podeblju knjigu. Korice su joj otrcane, žute i malo poderane. To je »Zlatna knjiga«. Knjiga nosioca Zlatne medalje za hrabrost. Meðu njima je ogromno Bošnjaka ili ostalih pripadnika BH regimenti. Èinjenica je da je oficirski kadar bio iz redova Nijemaca, Austrijanaca, Slovenaca, Hrvata, Maðara, Èeha i ostalih, dok su vojnici bili iz redova Bošnjaka. Neka ta imena ne padnu u zaborav. Ovaj spisak se prvi put objavljuje na internetu. Možda æe neki od vas prepoznati neke od njih jer mogu biti iz vaših krajeva. To su:

Ajnic	Mujo			BH 1.
Alagic	Osman			BH 2.
Alicajic	Ahmet	1888.	Bosna	BH 2.
Ambrosic	Barbaric Milan	1889		BH 4.
Andric	Simo	1887	Medun, Varcar Vakuf	BH 1.
Altagic	Kujo	1857		BH 3.
Bacic	Panto	1884	Hajdarevac, Maglaj	BH 3.
Barasic	Kalman			BH 1.
Bašic	Becir			Lovacki BH 6.
Bašic	Mustafa			BH 2.
Baskrsija	Ilic			BH 2.
Begic	Ivan	1892	Vrhovi, Derventa	Lovacki BH 6.
Begtaševic	Emin	1885	Konjic	BH 3.
Belic	Rešid			BH 2.
Bogelic Lukic	Anto		Visoko, Vareš	BH 1.
Bolonic	Petar			BH 2.
Brkan	Muho			BH 4.
Brkic	Mijo			BH 2.
Catak	Smajo	1895	Bos. Gradiška	BH 2.
Cehajic	Arif	1894	Bos. Gradiška	BH 2.
Ceric	Ibrahimbeg	1890	Sanski Most	Bh 2.
Csanyi	Ludwig	1989	Gyor, Madarska	BH 4.
Curic	Jakov	1887	Podhum, Livno	BH 4.
Czegka	Rudolf			BH 3.
Delic	Šerif			BH 2.
Dizdarevic	Mahmud			BH 2.
Dizdarevic	Osman			BH 2.
Dujc	Friedrich	1895	Neklo, Sesana	BH 1.
Dujic	Stefan			BH 2.
Dupanovic	Muharem	1883	Bihac	Lovacki BH 3.
Dünk	Karel	1889		BH 2.
Edelsbrunner	Edmund			BH 2.
Erben	Leopold			BH 2.
Filipovic				BH 2.
Fisch	Ferdinand	1890	Dunaj	BH 4.
Fuchs	Walter	1898	Eisenerz, Leoben	BH 4.
Gasch	Erich	1989	Trutnov, Bohemija	BH 2.
Gavranovic	Marko		Surkovac, Prijedor	BH 2.
Gjuric	Marko	1888	Polaca, Knin	BH 2.
Glogovac	Gojkomir
Grabcanovic	Osman-aga		Bijeljina	Lovacki BH 1.
Grabcanovic	Jusuf	1891	Bijeljina	Lovacki BH 1.
Hamzic	Nazuf	1890	Todorovo, Cazin	BH 2.
Harcinovic	Uzeir	1892	Bijeljina	Lovacki BH 3.
Hasanbašic	Omer	1888	Banja Luka	BH 2.
Hofstätter	Adelbert			Lovacki BH 7.
Hunka	Hans			BH 2.
Isanovic	Tahir	1896	Ziljeva, Foca	Lovacki BH 3.
Ilic	Vaskrsija	1894	G. Radkovic, Kljuc	BH 2.
Jandžic	Ðuro	1889	Samobor, Hrvatska	BH 4.
Japundža	Lazo	1889	Rokani, Bos. Novi	BH 2.
Jernejcic	Janez	1888	Maunitz, Loitsch, Kranj	BH 4.
Jogic	Kahev	1892	Bos. Krupa	Lovacki BH 6.
Jovanovic	Jovo			Lovacki Bh 3.
Jukic	Juro	1886	Posušje, Ljubuški	BH 4.
Juricic	Pucar	1887	Gornji Vakuf	BH 5.
Karaic	Hasan			Lovski BH 6.
Kadric	Ramo	1889	Zagrade, Travnik	BH 1.
Kajon	Jakob			BH 1.
Kanduc	Valentin			Lovacki BH 6.
Kapetanovic Geric	Rustan	1896	Bos. Novi	Lovacki BH 6.
Karaga	Osman	1894		BH 1.
Kardic	Hasan			BH 2.
Katic	Srecko	1888	Mostar	BH 4.
Katinic	Jakob	1888	Kricanovic, Derventa	Lovacki BH 3.
Kehic	Mujo	1889		BH 1.
Klein	Josef			BH 2.
Knesl	Josef			BH 2.
Kaljca	Arif			BH 1.
Kapidžic	Smail	1891	Zvronik	BH 3.
Karicic	Rasim	1890	Olovo, Kladanj	Lovacki BH 5.
Kovc	Cyrill			Lovacki BH 1.
Krc	Anton	1890	Landlust, Goding	BH 4.
Kühn	Alois			BH 1.
Kukrecht	Josef	1889	Steyr, Austrija	Lovacki BH 6.
Kukrika	Stevo			BH 2.
Kulenovic	Muhamed-beg	1895	Bjelajci, Varcar Vakuf	BH 1.
Kulka	Josef			Lovacki BH 4.
Kustura	Ivan	1887	Gornji Vakuf	BH 4.
Latinovic	Nikola	1888	Drenova Glavica, Bos. Krupa	Lovacki BH 6.
Ljaljic	Mahmud	1892	Celic, Brcko	BH 2.
Mahic	Husein	1884	Todorovo, Cazin	Lovacki BH 6.
Maholic	Muharem			Bh 2.
Majic	Ivan	1881	Prnjavor	Bh 2.
Mandic	Niko			BH 4.
Maric	Juro			BH 1.
Markovic	Muto			BH 3.
Marschalek	Wenzel			BH. gend.kps.
Marinovic	Paul			BH 2.
Martinovic	Pavo			BH 2.
Matic Pilic	Mijo	1876		BH 1.
Mehmedagic	Ahmet	1896	Tešanj	BH 3.
Mandel	Bernhard	1895	Dunaj	Lovacki BH 3.
Mihajlovic	Stanko	1884	Pukvalek, Banja Luka	BH 2.
Mijatovic	Simon	1889	Crnotina, Sarajevo	BH 1.
Milas	Tomo	1896	Ljubuški	BH 4.
Miljkovic	Šerif	1897	Kladuša, Cazin	BH 2.
Muharemovic	Mašo
Mujic	Alija			BH 2.
Nalevajko	Johann	1898	Bukowina	BH. gend. bn.
Nagy	Stefan			BH 3.
Nedic	Marko	1888	Tolisa, Brcko	Lovacki BH 1.
Nikolic	Marko			BH 4.
Nišic	Ibro	1886	Tržanj, Sarajevo	BH 4.
Nuic	Petar	1891	Ljubuški	BH 4.
Oljaca	Lazo			BH 2.
Pajevic	Salko			BH 4.
Pavlovic	Danilo			BH 3.
Plavetic	Josef			BH 4.
Porcic	Osman	1889		BH 2.
Prcovic	Jovo	1880	Police, Trebinje	BH 2.
Puljic	Nikola			BH 4.
Rajlic	Sava			BH 2.
Rakovic	Ibro			BH 3.
Ramljak	Stipo	1898	Citluk	BH 4.
Reich	Viktor	1896	Lemberg, Galicija	Lovacki BH 8.
Reiter	Peter	1891	Dernye Hodsag, Madarska	Lovacki BH 6.
Reis	Camil			BH 2.
Romanic	Sulejman	1898	Sanski Most	BH 2.
Romic	Jozo			BH 4.
Rouha	Johann	1896		BH 2.
Šabic	Osman			BH 2.
Sadikovic	Ahmet	1890	Brcko	Lovacki BH 3.
Safic	Mustafa	1886	Bos. Novi	Lovacki BH 6.
Sakic	Mihajlo			BH 2.
Salkovic	Mustafa			BH 4.
Šarac	Mehmed			BH 4.
Saravanja	Ivo	1890	Crnjac, Mostar	BH 4.
Schiller	Wilhelm			BH 1.
Schuster	Leopold	1898	Bruck	BH 2.
Šecic	Idriz	1888	Vrpec, Bugojno	BH 4.
Šehic	Hilmija			BH 2.
Selimovic	Arif			BH 1.
Sembera	Josef	1891	Milim Pribram, Bohemija	BH 2.
Seštan	Johann	1895	Polstrau, Pettau	BH 2.
Siglhuber	Othmar			BH 4.
Skaramuca	Miho	1895	Ravno, Ljubinje	BH 4.
Škoric	Huse			BH 2.
Skrabitz	Ernst			BH 2.
Soce	Boško	1893	Tepcici, Mostar	BH 4.
Suljanovic	Muharem	1887	Prijedor	BH 2.
Sunic	Stefan			BH 1.
Suvalja	Muho			BH 1.
Szuchany	Johann			BH 3.
Tanackovic	Jovan			BH 3.
Terzic	Momir	1894	Trebinje	BH 4.
Topic	Ilija	1892	Banjanin, Bos. Krupa	BH 2.
Varga	Paul	1890	Našice, Hrvatska	BH 3.
Vehispahic	Ibro			BH 1.
Velic	Rešid	1868	Resnici, Kljuc	BH 2.
Velkic	Becir			BH 2.
Vidic	Juro	1886	Vrbovac, Derventa	BH 3.
Vrtic	Stjepan	1890	Ljetovnik, Fojnica	Lovacki BH 3.
Weissenstein	August			BH 2.
Winterstein	Josef	1878	Karlsbad, Bohemija	BH 4.
Zaren	Franc	1893	Gurkfeld, Kranj	BH 3.
Žigic	Zajko	1891		Lovacki BH 4.
Zmiro	Huso	1884	Hutilova, Mostar	BH 1.
Zoric	Lazo	1896	Vranjska Krupa	BH 2.

Skoro sam od prijatelja iz Sarajeva dobio i fotografiju koja prikazuje mezar Nezira Bašiæa u Poljskoj gdje je poginuo kao pripadnik regimente BH 4. (Hercegovci) veæ na poèetku rata, tj. 1914. godine. Ovu je sliku dobio od dr. Abdullaha Kopanskog, Poljaka koji je primio islam i napisao nekoliko knjiga o islamu u toj zemlji. Ova je slika ista tako prvi put objavljena.
Pošto pišem knjigu o Bošnjacima u I. svjetskom ratu (sa isticanjem Soèe), ja bih bio veoma zahvalan, ako bi mi posredovali bilo kakve interesantne informacije ili fotografije (jer to su pravi dokazi) o tom periodu, kako bih mogao te podatke ubaciti u knjigu, ako Bog da.


VARCAR VAKUF

Kontakt:
Ahmed Pašiæ,
Dobravska 11,
4270 Jesenice,
Slovenija
E-mail: pasic13@hotmail.com
Jesenice, 6. august 2006.

baljvine

regarder {BALJVINE} un beau village de la BOSNIE ou sont né les 3 frère habibovic

EN BOSNIAQUE:

Priča Salih Delić selo Donje Baljvine kod Mrkonjić Grada novembar 1998. Rođen sam 1934. u Baljvinama gdje sam proveo cijeli život. Ovdje su od uvijek živjeli Srbi u gornjem dijelu sela, oko kilometar udaljeni od naših kuća. U povijesti Baljvina Srbin i Musliman nisu imali spor na sudu, iako nam se njive graniče.

Mještani se nisu ženili Srpkinjama iz sela, jer se generacije vaspitavaju da je to ružno. Mi njih doživljavamo kao rođake. Naši se momci žene Srpkinjama, ali iz drugih mjesta. Imao sam sedam godina kada je počeo Drugi svjetski rat. Sjećam se da je i onda postojala solidarnost između Muslimana i naših komšija Srba. Ona je tradicionalna u ovom selu. Baljvine su na ovom području možda jedino selo koje nije gorilo, u toku tog rata, baš zato što su jedni druge štitili. Jedno vrijeme su ovdje su bile ustaše, među kojima je bilo i Muslimana. Švabo Karlo je imao hotel, pored kojeg je bila i njihova kasarna, na obali Vrbasa, koja je sada potopljena. Jednom su ustaše došle u selo da pale kuće naših Srba. Muslimani su izašli i napravili barikadu na sred puta. Nisu nikome dali da prođe: - Ako hoćete da palite, prvo krenite od naših kuća, pa onda nastavite dalje. Ne dirajte naše Srbe – odlučno su govorili ustašama. - Zašto nas ne pustite? - - Zato što sa njima lijepo živimo i ne damo da ih dirate. Kad popalite sve naše kuće onda idite i palite njihove. - - Kad tako lijepo živite, eto vam ti vaši Srbi. Nećemo vas dirati – rekle su ustaše i otišle. U međuvremenu je nekoliko Muslimana sišlo u srpsko selo Bočac da upozore mještane da se sklone, jer ne mogu sve da ih zaštite. Srbi iz Bočca su se na vrijeme sklonili. Ustaše su im zapalile kuće, ali su ipak spasili glave. Kada su se ustaše povukle, došli su četnici, ali niko od naših Srba nije dao da napadnu Muslimane iz Baljvina. I u onom i u ovom ratu svi smo dobro prošli. I u ovom ratu je bilo Srba i Hrvata u Armiji BiH, kao i Muslimana i Hrvata u srpskoj vojsci, a takođe Muslimana i Srba u hrvatskoj vojsci, gdje se ko opredjelio. Narod je prevaren i nije znao gdje će; išao je tamo gdje je mislio da mu je bolje. Kada smo se svi povukli pred vojskom HVO, onda je đavo odnio sve. Na svadbe, slave, Božić ili Bajram, sahrane i druge skupove uvijek smo pozivali jedni druge. Posjećivali smo se i bez nekog značajnog razloga. Bili su to pravi dobrosusjedski odnosi. I dan-danas je tako. Džamija je sagrađena prije mog rođenja, ali se sjećam priča svojih starih da su Srbi davali novčane priloge i učestvovali u izgradnji. Danas je naša džamija jedina koja nije srušena na teritoriji Republike Srpske. U selu nije bilo pravoslavne crkve, pa su mještani morali ići oko dvadeset kilometara do prve bogomolje. Delegacija Muslimana je 1990. godine od predsjednika općine Mrkonjić Grad tražila da se odobri projekat za izgradnju pravoslavne crkve. Predsjednik je bio zapanjen: - Otkud vi, Muslimani da tražite da se gradi pravoslavna crkva? - - Mi imamo džamiju, a Srbi nemaju svoju bogomolju. Nas je stid zbog toga, i došli smo da tražimo da se ispravi nepravda – odgovorili su mu. Ubrzo je dobijena dozvola i počela izgradnja crkve, u kojoj smo svi učestvovali. I ja sam dao skroman novčani prilog, a mlađi su pomagali u gradnji, koju je prekinuo rat. Ne bi smo imali obraza da nismo pomagali da se crkva izgradi. Završena je ove godine. Dok je trajao ovaj rat stalno sam bio ovdje. U selu je bilo oko 200 muslimanskih domaćinstava i približno isti broj srpskih. Odlično smo se slagali. Živjeli smo normalno: škola je radila, autobusi su išli, jedino smo morali tražiti potvrde od vlasti da se možemo kretati van sela, zbog kontrola tamo gdje nas ljudi nisu poznavali. Često se događalo, kad nekog zaustave i pitaju: “Odakle si?” i dobiju odgovor: “Iz Baljvina”, da kažu: “U redu je, možeš proći dalje.” Puštali su nas, jer su svi znali da mi ovdje lijepo živimo. Kad je rat počeo, Srbi su nam dali oružje, jer su Baljvine bile na teritoriji Republike Srpske, da naši momci mogu patrolirati noću oko sela, da ne bi neko upao sa strane i zapalio nečiju kuću. Da se to dogodilo postavilo bi se pitanje da li je to uradio Musliman ili Srbin? Da li je taj zlikovac došao iz Hercegovine ili Hrvatske niko se ne bi pitao i, nastalo bi zlo, kao što se u većini mjesta i događalo, da ekstremi sa strane započnu krvoproliće, a krivicu svale na mještane. Mi to nismo smjeli da dozvolimo, pa smo zajedno čuvali selo. U toku cijelog rata niko nije uspio da razruši naše dobre odnose. Ni jedan šamar nikome nije opaljen, a nekmoli nešto ružnije učinjeno. Da nije udarilo zlo u obliku HVO na Mrkonjić Grad, mi ne bi smo ni osjetili rat. Sredinom juna 1992. jedan mještanin, Srbin, u šumi iznad sela je čuo galamu i nečiju naredbu: “Stoj! Stoj!” Znao je da se srpske linije nalaze pet kilometara odatle, i kada mu se učinilo da je čuo: “Evo hosovaca”, odmah je protrčao kroz srpski dio sela obavještavajući ih da nadire hrvatska vojska. Svi Srbi su istog trena bezglavo pobjegli u Bočac. Nakon sat vremena čuli smo šta se dešava. Svi mi koji smo imali oružje otišli smo gore da intervenišemo. Međutim, nikoga nije bilo. Pojavio se ubrzo kapetan jedne banjalučke jedinice. Zaprepašćen činjenicom da smo došli da branimo napuštene kuće svojih komšija, razljutio se na mještane Srbe i odmah sišao u Bočac: - Kako vas nije sramota?! Muslimani su došli da štite vaše prazne kuće, a vi ste pobjegli – vikao je na njih. Istog dana su se vratili, shvativši da je u pitanju bila lažna uzbuna. Godinu ipo dana u selu je bila policija Vojske Republike Srpske, koja je imala zadatak da nas štiti. Mi smo im obezbjeđivali hranu, smještaj i drva. Kad su vidjeli da nema potrebe da budu tu, i kada se front pomjerio dublje, povukli su se i otišli dalje. Baljvine nemaju “živu” vodu. Od davnina postoji vjerovanje da zbog toga ne valja raditi četvrtkom. Povezuje se to sa nevremenom koje bi moglo nekoga da ubije ili da uništi letinu. Zato je ovdje četvrtak neradni dan i za Srbe i za Muslimane. Vojnoj policiji nikako nije bilo jasno kako je moguće da imamo zajednički praznik. Dolazio nam je 1992. i general Talić. Održao je sastanak oko jedanaest sati uveče. Tada nam je rekao: - Ne možete vi Muslimani ovdje ostati sa Srbima. - Valjda je htio da nas isproba. Šaban Habibović, predstavnik sela, mu je odgovorio: - Neka nas vojska ne dira, a mi ćemo lako sa Srbima. Mi se ne plašimo naših komšija Srba. Neće oni na nas. - Talić je upitao Šabana: - Kad je tako, bi li ti Šabane sada smio otići u srpski dio sela? - - Zašto ne bih smio? Proći ću kroz cijelo selo ako treba. - - Pred čiju bi kuću smio da staneš i zoveš gazdu? - - Staću ispred koje god kuće Vi kažete. - - Hajde onda ispred mene i stani gdje ti hoćeš – rekao mu je Talić. Šaban je otišao do dijela u kojem žive Srbi i zvao jednog čovjeka po imenu, koji je odmah izletio u pidžami napolje: - Šta je Šabane? Kakvo je zlo? Šta treba dolje? - Šabanov pratilac se sakrio u mraku, da ga ne bi vidio gazda, i odatle je slušao njihov razgovor. Da ne bi otkrio čovjeka, Šaban je počeo da izvrdava: - Pa, eto, morao sam doći. Treba mi pomoć. - - Kaži, bolan Šabane, šta mogu da pomognem? Sad ću se ja odmah obući. - Kad je čuo njihov razgovor, koji je odjekivao kroz noć, Talić je izašao iz mraka i prišao im: - Boga vam vašeg! Niti ste vi Muslimani Muslimani, niti ste vi Srbi Srbi. Vi ste neka posebna nacija, i eto vam, pa živite zajedno kako znate. - Oni su otišli, a mi smo tako i živjeli sve dok nije došlo zlo i pogodilo i nas i Srbe. Sin mi nije bio ni u jednoj vojsci. Bio je angažovan u radnoj obavezi, s druge strane jezera, u selu Liskovica, u vojnoj ekonomiji. Radio je kad je bilo posla, a inače je bio slobodan. Nikada nas nisu tjerali da kopamo rovove na prvoj liniji. To su radili drugi. Naši su radili samo na ekonomiji, jer su bili dobri radnici. Kada su počele padati hrvatske granate po Mrkonjiću, po Bjelajcu i Liskovici, rekli su im: - Momci ručali ste, i držite se šume. Bježite gdje kome odgovara, u Baljvine, u Jajce, samo da vas nema. - Iz cijelih Baljvina u toku čitavog rata poginula su samo dva Srbina na prvoj liniji. U samom selu ni jedan mještanin nije izgubio život. Srpski vojnici su nam 15. septembra 1995., u četiri sata ujutro, saopštili: - Za petnaest minuta morate pobjeći kud znate. Uzmite ono što vam je neophodno. Ko ima zaprežna kola neka upregne konje i bježite kroz šume prema Bočcu. Dolazi HVO! - Srbima su ranije javili i oni su prije nas počeli odlaziti. Bože moj, normalno je da će njihova vlast prvo njih da obavijesti, ali su i nama rekli na vrijeme, pa smo stigli da siđemo u Bočac. Bočac je pravoslavno selo u kojem nije živio ni jedan Musliman. Tamo smo proveli četiri dana pod mostom. Mještani su imali korektan odnos prema nama. Prve noći došla su dva vojnika koja su tražila pet naših djevojaka, da im, navodno, motaju ćebad. Od mladih ljudi čovijek svašta može očekivati, jer su još nezreli. Bilo je takvih nesretnika koji ne razumiju ni svog ćaću, a kamoli mene. Počeli su i provocirati. - Šta će vam naše djevojke u ovo doba noći? Gdje nađoste da vam baš sada motaju ćebad – pitali smo ih uplašeni. Odmah smo javili policiji, koja to nije dozvolila. Ujutro su mještani Bočca aktivirali teritorijalnu odbranu i, dok smo bili u njihovom selu, stražarili su oko nas i čuvali nas. - Ložite vatre, grijte se i spavajte, ko može spavati – govorili su nam. Donosili su nam kruh, kolače, mljeko... Imali smo i bebe, blizance, stare petnaest dana, koji su svakog dana dobijali po litar mlijeka. Doktor, iz vojne jedinice koja je tamo bila stacionirana, dolazio je svakog dana i obilazio nekoliko starijih ljudi koji su bili bolesni. Petog dana su nam obezbjedili autobuse i prevezli nas do Tešnja, kod Teslića, a mi smo samo platili gorivo. Nije bilo provokacija, niti su ikoga odvojili od vojno sposobnih muškaraca, kao što se to događalo u drugim mjestima u Bosni. Znali su da nećemo nikada napasti na njih. Kada smo stigli u Tešanj tražili su nam smještaj. Kasnije sam prešao sa porodicom u Bugojno, gdje sam živio do 8. februara 1998., kada smo se vratili u Baljvine. Selo su jedinice HVO potpuno uništile. Ni jedna kuća nije ostala neoštećena. Samo džamiju nisu srušili. Poslije rata moralo se sve obnavljati. Do sada se vratilo više Srba nego Muslimana, jer su njihove kuće manje oštećene nego naše, a i prvi su došli i prije nas stali na noge. Obnovu svih kuća finansiraju medjunarodne organizacije. Do sada je useljeno dvadeset pet kuća u muslimanskom dijelu sela, a trideset devet se upravo popravlja, kao i mnogo srpskih kuća. Kada sam prvi put došao sa sinom, koji ima dvadeset dvije godine, bilo je hladno, duvao je vjetar sa svih strana, kuća je bila srušena, glib svuda naokolo. Popravili smo kuću, zahvaljujući donatorima iz inostranstva, i pomoći komšija Srba, koje i sada možete vidjeti napolju kako obnavljaju muslimanske kuće. Jutros su nam donijeli krompira, sira, mlijeka i pečen kruh. - Komšije, zašto ste nam donijeli ovoliko hrane – pitao sam ih. - Nemate ni vi. - Dijelićemo po pola to što imamo. Kao i do sada, komšija. - Iz knjige: DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA - Svetlana
Broz

made in hamid